rat i mir

Jedna od mojih vecih teznji je oduvijek-ostaviti traga. Bar jednom rijecju mojih dugackih recenica dotaknuti i na par minuta postati dio necijih misli. Necijih...? Nekad je bilo tako-danas su moja zelja samo tvoje misli. Danas,moj cilj se iznenada pretvorio u zadatak-zadrzati tebe pored sebe. Kako? Ne znam i mislim da nikada necu znati... Samo znam za strah koji me ne napusta a zove se: "mozda nisam dovoljna"...

I sigurna sam kad kazem da imamo nesto posebno,drugacije... Oni su uhvaceni u zamku,zavaravaju se misleci da iskreno ljube,a u stvari sve sto ih cini takvima je pozuda,obicna pozuda koja se gasi kao plamen pod prvom kisom... Mi... To nismo mi... Nas vodi ljubav,ona jaca od bliskosti i veca od rijeci... Zato sam sigurna...

Razlog:Po ne znam koji put dosla sam u trenutke ocajnog preispitavanje sebe,svega sto sam od sebe napravila,u sta sam izrasla i ko sam,u stvari... Neke stvari bi mozda bilo bolje da izostavim,jer se bojim da cu doci pred zid nerazumijevanja i smatram da to nije nista lose,naprotiv i ne krivim te zbog toga ili bilo sta slicno. Na kraju krajeva,nema potrebe da ovome uopste posvetis paznju,ako to ne zelis. Ali,mislim da bi mi trebala paznja i mislim bilo cija(mislim na ljude koji me iole poznaju). Meni dodijeliti dobrog psihloga ili bar osobu sa takvim karakternim crtama je ravno spasenju covjecijeg zivota,bez imalo pretjerivanja,u ovom slucaju,radi se o mom zivotu. Ne znam da li je to samo dio mog navodnog odrastanja ili je to neizostavan dio moje licosti,ali osjecam prisutnu samodestruktivnost kao jednu veoma izrazenu i "podebljanu" crtu mene. Nesto slicno kicmenom stubu u kojem se nalazi kicmena mozdina i bla bla. Svaki moj postupak u sebi sadrzi nagovjestaj gore navedenog i to u poprilicnim razmjerama,protiv cega nekad ne mogu,a i da budem iskrena,nekad ne zelim. Ako sam dosada uopste shvacena od tvoje strane,to je napredak,veliki napredak i mogu nastaviti pisati istim "stilom",sto mi je puno lakse,a ako nisam,onda sam izgubljena i ne znam kako dalje da dodjem do srzi jos jedne srzi,jos jedne srzi i na kraju srzi moje egzistencijalne ugrozenosti. Gluposti(vjerovatno ces pomisliti) i neka,tako i treba,tako mi i treba kad sam rodjenjem prokleta izuzetno naglasenom i nekom glupom covjecnoscu i ne znam cime sve ne,uglanom radi se o necemu posebno losem i bolesnom,jer me sputava u svakodnevnom zivotu,jer nisam prozivjela dan od trenutka kad do kad seze moje pamcenje i svijest,da nisam bila "primorana" na razlicita mucna razmisljanja i misli koje su ponekad tako isprepletene necim cudnim i zastrasujucim,da me dovedu u stanje nesvijesti i to sve sa ciljem da ih rastjeram,da ih odagnem sto dalje od sebe i sa velikom zeljom da me ostave na miru,da ih vise ne slusam i ne pisem(u ovom i mnogim drugim slucajevima). Ali,moje "saveznice" (misli),ne zele da odu,ne zele da me puste i stalno se razmnozavaju i postaju sve vece i vece,sve nesnosnije i ubitacnije da me dovedu u drugo stanje moje psihe i ne samo psihe,vec i u stanje fizicke boli i nemoci. Kako to objasanjavam? E,pa ne usudim se to objasniti. ZASTO? Jednostavno-ubice me!(bukvalno). Necim ce me sasjeci... Evo,upravo ovo sto pisem,to ti je PRAI primjer svega o cemu sam dosada pisala. Pogledaj gore-pogledaj-vidis? E,ta hrpa slova,izraza i recenica u stvari predstavljaju sastavni dio mog DNK-da,da,mog DNK,koji se ne sastoji(kao kod normalnih ljudi) od polunukleotidnog lanca koji se sastoji od nekih silnih definisanih gluposti. Kod mene se umjesto baza(adenim,timin,guanin,citozin-5 iz bio. i velika ljubav,da ne posmislis da nisam normalna,ako vec nisi),nalaze baze-poremecaj-glipost,glupost-poremecaj! Eto! To je MOJ DNK lanac...